Ovu objavu je pridonio član zajednice WeAreTeachers koji želi ostati anoniman.

Nedavno su me pozvali u glavni ured usred mog perioda planiranja . Trebao sam pokupiti predmet koji je roditelj ostavio za svoje dijete. Misleći da je to nešto poput inhalatora ili novca za večeru, rado sam otišao po to.

Kada sam došao do recepcije, roditelj mi je pružao S’well bočicu. Znate, jedna od onih izolovanih boca za vodu od 17 unci, jedva veća od obične boce vode.

“Ćao, izvini,” sramežljivo je rekao roditelj. Bio je u odijelu, jasno išao na posao (ili nešto slično poslu). “Remy mi je stalno slala poruke da joj je to potrebno. Poslao sam poruku, Zar nemaju fontane za vodu u tvojoj školi?, ali pretpostavljam da je samo morala da je izvadi iz boce.” Nasmijao se, kao da je rekao: Tinejdžeri, jesam li u pravu?

Duboko sam udahnula kroz nos. „Oh, ja imam jedan takav – i ja volim svoj“, rekao sam. Ali prilično sam siguran da su mi oči govorile, ŠTA NA OVOJ STVARNOJ ZEMLJI .

Svi smo čuli za roditelje helikoptera. Ali možda niste čuli za najnoviji izraz za zabrinjavajući trend koji je nedavno identifikovan u roditeljstvu: roditelji kosilice.

Roditelji kosilice idu na sve što je potrebno da spriječe svoje dijete da se suoči s nedaćama, borbom ili neuspjehom .

Umjesto pripremedjeca za izazove, kose prepreke tako da ih djeca uopće ne iskuse.

Mislim da većina roditelja kosilica dolazi s dobrog mjesta. Možda su kao djeca iskusili mnogo sramote zbog neuspjeha. Ili su se možda osjećali napušteni od svojih roditelja u trenucima borbe ili su se nosili s više prepreka od većine. Bilo ko od nas – čak i neroditelj – može suosjećati s motivacijom osobe koja ne želi vidjeti svoje dijete kako se muči.

Ali u odgoju djece koja su iskusila minimalnu borbu, mi ne stvaramo sretniju generaciju djece . Stvaramo generaciju koja nema pojma šta da radi kada se zaista suoči sa borbom. Generacija koja paniči ili se zatvara na samu ideju neuspjeha. Generacija za koju je neuspjeh previše bolan, ostavljajući joj mehanizme suočavanja kao što su ovisnost, okrivljavanje i internalizacija. Lista se nastavlja.

Ako eliminiramo svaku borbu u mlađim godinama djece, ona neće stići u odraslo doba čarobno opremljena da se nose s neuspjehom.

Zaista, djetinjstvo je kada uče ove vještine.

Dijete koje nikada nije moralo samostalno da se nosi sa konfliktom neće prići prvom testu koji bombardiraju na fakultetu i reći: „Joj. Zaista moram više da učim. Ja ću se obratiti diplomiranom asistentu i vidjeti znaju li za studijske grupe kojima se mogu pridružiti ili druge materijale koje mogu pročitati da budu bolji na sljedećemjedan.” Umjesto toga, vrlo vjerovatno će odgovoriti na jedan ili više od sljedećih načina:

• Okriviti profesora
• Nazvati kući i moliti roditelje da intervenišu
• Imajte mentalni slom ili se unesrećiti
• Pišite gadne kritike na mreži o profesoru i njihovoj klasi
• Počnite planirati neizbježno uništenje njihove fakultetske karijere/budućnosti
• Pretpostavite da nisu uspjeli jer oni su glupi
• Srušiti se u sebe i potpuno odustati i prestati pokušavati

Strašno, zar ne? Stalno vidim slične verzije ovog istih ponašanja kao nastavnik u srednjoj školi.

Smanjeni primjer ovoga je roditelj koji je pozvao da zatraži produženje pisanja projekta u ime svog djeteta I Nazvat ću Josha.

„Sa zadovoljstvom dam produženje“, odgovorio sam, „ali da li biste mogli pitati Josha zašto me nije pitao o tome? Znam da sam svojim studentima jasno stavio do znanja da mogu slobodno tražiti od mene produženje. Ako ima nešto u vezi sa mnom što ga čini nervoznim ili okleva da mi priđe, moram da znam o tome.”

„O ne, nije ništa tako, on te voli“, objasnila je. “Ja obično radim takve stvari umjesto njega.”

Kakve stvari? Htjela sam pitati. Nešto manje nego savršeno udobno?

Naravno, neki roditelji imaju djecu koja pate od anksioznosti, depresije ili drugih oblika mentalnih bolesti.

Roditeljiovi učenici mogu, razumljivo, pokušati da uklone borbe i izazove iz života svog djeteta jer su vidjeli način na koji je njihovo dijete odgovorilo na druge borbe i izazove u prošlosti. I dok u potpunosti priznajem da je svako dijete i situacija drugačija – na primjer, 504 učenika apsolutno treba eliminisati određene borbe da bi bili u istom polju sa svojim vršnjacima – nisam siguran da je rješenje za svake osjetljive dijete treba ukloniti što je više moguće borbe.

Imam kliničku anksioznost koja ponekad može biti osakaćena i sa kojom sam se često borila tokom svog djetinjstva. Ali ne mogu zamisliti koliko bi moja anksioznost bila gora da su me roditelji naučili da je moje anksioznosti nešto čega se treba bojati i izbjegavati, a ne suočavati se direktno; da li sam odgajan da zazirem od svega što je izvan moje zone udobnosti, umjesto da procesiram i rješavam svoju nelagodu; da sam kao dijete primio poruku da su moji roditelji — ne ja — jedini sposobni da se nose s izazovima u mom životu.

Ako želimo da naša djeca budu uspješna, zdrave odrasle osobe, moramo ih naučiti kako proći kroz vlastite izazove, odgovoriti na nevolje i zalagati se za sebe.

Pogledajte naš video o roditeljstvu kosilica ovdje.

Šta je roditelj kosilica?

"Umjesto da djecu pripremaju za izazove, roditelji kosilice kose prepreke."

ObjavioWeAreTeachers u petak, 14. septembra 2018.

P.S.: Ovaj članak profesora sa fakulteta o roditeljima kosilica vrijedi pogledati.

Dođite i podijelite svoje mišljenje o roditeljima kosilica u našim WeAreTeachers Grupa HELPLINE na Facebooku.

Plus, nastavnici dijele najnečuvenije zahtjeve roditelja.