Ovaj je post napisao član zajednice WeAreTeachers koji želi ostati anoniman.

Nedavno su me pozvali u glavni ured usred mog razdoblja planiranja . Trebao sam pokupiti predmet koji je roditelj ostavio za svoje dijete. Misleći da je to nešto poput inhalatora ili novca za večeru, bio sam sretan što sam to otišao uzeti.

Kad sam stigao do recepcije, roditelj mi je pružio S’well bocu. Znate, jedna od onih izoliranih boca vode od 17 unci, jedva veća od obične boce vode.

"Bok, oprosti", rekao je roditelj posramljeno. Bio je u odijelu, očito je krenuo na posao (ili nešto slično poslu). “Remy mi je stalno slala poruke da joj treba. Odgovorio sam mu poruku, Zar nemaju fontane s vodom u tvojoj školi?, ali pretpostavljam da je morala uzeti vodu iz boce.” Nasmijao se, kao da želi reći, Tinejdžeri, jesam li u pravu?

Duboko sam udahnuo kroz nos. "Oh, imam jednu takvu - i ja volim svoju", rekla sam. Ali prilično sam siguran da su moje oči govorile, ŠTO JE ZABOGA PRAVO .

Svi smo čuli za roditelje helikoptere. Ali možda niste čuli za najnoviji izraz za zabrinjavajući trend koji je nedavno identificiran u roditeljstvu: roditelji kosilice.

Roditelji kosilice poduzimaju sve što je potrebno kako bi spriječili svoje dijete da se mora suočiti s nedaćama, borbom ili neuspjehom .

Umjesto pripremedjeca za izazove, kose prepreke kako ih djeca uopće ne bi iskusila.

Mislim da većina roditelja kosilica dolazi s dobrog mjesta. Možda su kao dijete doživjeli puno srama zbog neuspjeha. Ili su se možda osjećali da su ih roditelji napustili u trenucima borbe ili su se suočavali s više prepreka od većine. Svatko od nas — čak i oni koji nisu roditelji — može suosjećati s motivacijom osobe koja ne želi vidjeti svoje dijete kako se muči.

Ali odgajajući djecu koja su iskusila minimalne probleme, ne stvaramo sretniju generaciju djece . Stvaramo generaciju koja nema pojma što učiniti kada se stvarno suoči s borbom. Generacija koja paničari ili se zatvara na samu ideju neuspjeha. Generacija za koju je neuspjeh previše bolan, ostavljajući ih s mehanizmima suočavanja poput ovisnosti, okrivljavanja i internalizacije. Popis se nastavlja.

Ako eliminiramo svu borbu u dječjim mlađim godinama, ona neće doći u odraslu dob magično opremljena da se nose s neuspjehom.

Doista, djetinjstvo je vrijeme kada uče ove vještine.

Dijete koje se nikada nije moralo samostalno nositi sa sukobom neće pristupiti prvom ispitu koji bombardiraju na fakultetu i reći: “Joj. Stvarno moram više učiti. Obratit ću se diplomiranom asistentu i vidjeti znaju li za studijske grupe kojima se mogu pridružiti ili druge materijale koje mogu pročitati kako bih bio bolji sljedeći putjedan." Umjesto toga, vrlo će vjerojatno reagirati na jedan ili više od sljedećih načina:

• Okriviti profesora
• Nazvati kući i moliti roditelje da interveniraju
• Potražiti psihički slom ili se učiniti jadnima
• Pisati ružne recenzije na internetu o profesoru i njihovom razredu
• Početi planirati neizbježno uništenje njihove karijere/budućnosti na fakultetu
• Pretpostaviti da nisu uspjeli jer oni su glupi
• Urušiti se u sebe i potpuno odustati i prestati pokušavati

Strašno, zar ne? Vidim slične verzije tih istih ponašanja kao profesor u srednjoj školi cijelo vrijeme.

Umanjeni primjer ovoga je roditelj koji je nazvao da zatraži produženje pisaćeg projekta u ime svog djeteta. Nazvat ću Josha.

"Sretan sam što mogu produžiti", odgovorio sam, "ali biste li mogli pitati Josha zašto me nije pitao o tome?" Znam da sam svojim studentima jasno dao do znanja da me mogu slobodno pitati za produženje. Ako postoji nešto u vezi mene zbog čega on postaje nervozan ili oklijeva da mi priđe, moram to znati."

"O ne, nije ništa tako, on te voli", objasnila je. “Ja obično rješavam takve stvari umjesto njega.”

Kakve stvari? htjela sam pitati. Ima li nešto manje od savršenog komfora?

Naravno, neki roditelji imaju djecu koja pate od tjeskobe, depresije ili drugih oblika mentalnih bolesti.

Roditeljiti učenici mogu, razumljivo, pokušati ukloniti borbe i izazove iz života svog djeteta jer su vidjeli način na koji je njihovo dijete reagiralo na druge borbe i izazove u prošlosti. I dok u potpunosti priznajem da su svako dijete i situacija različiti—na primjer, 504 učenika apsolutno trebaju eliminirati određene poteškoće kako bi bili na ravnopravnom terenu sa svojim vršnjacima—nisam siguran da je rješenje za svake osjetljive dijete treba ukloniti što je više moguće borbe.

Imam kliničku tjeskobu koja se ponekad može činiti osakaćujućom i s kojom sam se često borio tijekom svog djetinjstva. Ali ne mogu zamisliti koliko bi moja tjeskoba bila gora da su me moji roditelji naučili da je moje tjeskobe nešto čega se treba bojati i izbjegavati, a ne s njom se direktno suočavati; jesam li odgojen da se klonim svega što je izvan moje zone udobnosti umjesto da procesuiram i rješavam svoju nelagodu; da sam kao dijete primio poruku da su moji roditelji — ne ja — jedini spremni nositi se s izazovima u mom životu.

Ako želimo da naša djeca budu uspješne, zdrave odrasle osobe, moramo ih naučiti kako riješiti vlastite izazove, odgovoriti na nevolje i zagovarati sebe.

Ovdje pogledajte naš video o roditeljstvu kosilice.

Što je roditelj kosilica?

"Umjesto da pripremaju djecu za izazove, roditelji kosilice kose prepreke."

ObjavioWeAreTeachers u petak, 14. rujna 2018.

P.S.: Ovaj članak sveučilišnog profesora o roditeljima kosicama vrijedi pogledati.

Dođite i podijelite svoje mišljenje o roditeljima kosicama u našim WeAreTeachers Grupa HELPLINE na Facebooku.

Osim toga, učitelji dijele najnečuvenije zahtjeve roditelja.